U narodu kažu da ako je čoban srećan i miran, ovce će biti poslušnije na pašnjaku, jer instinktivno prepoznaju njegovu energiju.
Iako nije bilo planski da se piše i snima, ekipa Agrokluba.rs na stado je naišla na putu do jednog prnjavorskog sela.
Nije to prizor koji se svakodnevno viđa, pa je novinar Agrokluba iskoristio priliku da sa ovim vrijednim ljudima progovori nekoliko riječi.
Glavni među njima, zove se Neđo Delić, iz Stričića sa Manjače, a susret se desio u Pečeneg Ilovi nadomak Prnjavora.
Vodi Neđo svoje stado i bježi u toplije krajeve, laganim hodom kao da je juče iz kuće izašao, a ne prije tri mjeseca.
“Evo nas u Ilovi, negde polovinom oktobra smo sa Manjače krenuli u zimski pohod. Zima je i ovde, pritislo je, ali je dobro, mora se jednostavno”, priča Neđo.
Najstariji je u “ekipi” koja čuva stado od hiljadu ovaca i na destine jagnjadi. S njim su još i njegov sin i sinovac.
“Stado je naše i onda je drugačije. Sami brigu brinemo o svom hljebu. U ljeto se dosta toga proda i onda ponovo u pohod”, govori ovaj iskusni čobanin.
Za sliku čobanina uvijek su se vezale kape od vune ili kože, koje su bile simbol njihovog zanata. Postojalo je vjerovanje da, ako neko ukrade čobanovu kapu, stado više neće slušati svog vlasnika dok kapa ne bude vraćena. I naš sagovornik je s kapom, nekoliko slojeva odjeće, ali nasmijan i ne žali se.
Kaže da je dobro, i da uvijek može i gore, kada su u pitanju minus i hladnoća.
“Nije lako, ali mora se živjeti. Negdje do kraja aprila smo na nogama, a onda se vraćamo kući”, poručuje na kraju ovaj čobanin.
Sjetite ga se kada sljedeći put pomislite da vam je nešto teško na poslu. A, Neđi: “Srećno stado i miran pašnjak!”
