U vremenu kada je riječ “sigurnost” imala stvarno značenje, a rad nije bio samo sredstvo za preživljavanje već i izvor dostojanstva i ponosa, živjela je jedna zemlja koja se zvala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.
Za milione njenih građana, imati radnu knjižicu nije značilo samo formalnu potvrdu zaposlenja, već simbol pripadnosti društvu koje je vodilo računa o svakom čovjeku bez obzira na nacionalnost, vjeru ili porijeklo.
Radna knjižica bila je ulaznica u svijet dostojanstva
U bivšoj Jugoslaviji, radna knjižica je bila mnogo više od administrativnog dokumenta. Ona je bila garancija da si dio sistema koji te priznaje, poštuje i štiti.
Kada bi mladi čovjek dobio posao i upisao prvo radno mjesto u svoju knjižicu, to je bio trenutak radosti za cijelu porodicu. Time se ulazilo u svijet odraslih, odgovornosti, ali i sigurnosti.
Za razliku od današnjeg vremena kada mnogi rade na crno, bez ikakvih prava i garancija, tada je sve bilo jasno i uređeno. Radna knjižica je značila da ti teče staž, da imaš pravo na zdravstvenu zaštitu, penziju, bolovanje, godišnji odmor, regres, pa čak i besplatno ljetovanje preko sindikata.
Sigurna i dovoljna plata, temelj planiranja života
Sigurna i dovoljna plata, koliko god danas zvučala kao bajka, bila je standard u SFRJ. Plate nisu bile astronomske, ali su bile redovne, dovoljne za pristojan život i, što je najvažnije, sigurne. Nije bilo straha da ćeš ostati bez posla preko noći. Ako si radio i bio vrijedan, sistem je stajao iza tebe.
Ljudi su znali tačno koliko zarađuju, kada im plata stiže i na šta mogu računati. Mogle su se planirati kupovine, odlasci na more, školovanje djece, čak i izgradnja kuće ili kupovina automobila na rate. I sve to bez straha od kredita koji bi ih pratio cijeli život.
Društvena solidarnost i kolektivna sigurnost
Sistem je bio organizovan tako da niko ne ostane sam. Radnička prava su se štitila, a sindikati su imali stvarnu moć. Ako bi poslodavac pokušao da prekrši zakon, radnici su imali podršku u kolektivu, sindikatu i zakonima koji su bili jasno na strani radnika.
Zdravstvena zaštita je bila besplatna i dostupna svima, školovanje djece je bilo garantovano, a država je vodila računa o socijalno ugroženima. Biti radnik u Jugoslaviji značilo je biti član zajednice koja ne ostavlja svoje iza sebe.
Ljeto na moru i stan od firme
Jedan od simbola jugoslovenskog standarda bio je godišnji odmor na moru. Mnoge firme su imale svoja odmarališta, pa su radnici sa porodicama mogli ljetovati po povoljnim cijenama ili čak besplatno. More nije bilo luksuz, već pravo svakog građanina.
Takođe, stanovi su se dobijali preko preduzeća, često po ključu, bez hipoteka i dugova. Ljudi su gradili živote, porodice, budućnost i bili sigurni da ih sistem neće iznevjeriti.
Prava žena i dostojanstvo radnika
U SFRJ je žena imala jednaka prava kao i muškarac, pravo na posao, na jednakost u platama, na porodiljsko bolovanje i dječiji dodatak. Biti majka i radnica nije bilo suprotstavljeno, već podržano sistemom.
Radnik je bio temelj društva a ne potrošna roba. Njegov trud se priznavao, poštovao i nagrađivao.
Danas se često kaže da se nekada živjelo skromnije, ali sretnije. I zaista, sigurnost koju je donosila radna knjižica u SFRJ bila je vrijednija od bilo kakvih luksuza današnjice.
Vrijeme koje se pamti sa sjetom
Danas, kada sve djeluje nesigurno i promjenjivo, mnogi se sa sjetom prisjećaju vremena kada je rad imao smisao, plata bila zagarantovana, a radna knjižica ulaz u svijet stabilnosti. Bivša Jugoslavija nije bila savršena, ali je znala da cijeni čovjeka.
U toj zemlji, znalo se: ako radiš, nećeš biti gladan. Ako si bolestan, nećeš ostati bez pomoći. Ako imaš dijete, nećeš se bojati za njegovo školovanje. To su vrijednosti koje se danas teško pronalaze, ali koje vrijedi pamtiti i prenositi na nove generacije.
Jer nekada, u zemlji zvanoj Jugoslavija, život je bio organizovan tako da čovjek može da planira, voli, radi i sanja – bez straha od sutrašnjice.
