Musa Ćazim Ćatić je, osim kroz književnost, poznat široj javnosti i zbog toga jer se njegov lik našao na novčanici od 50 konvertibilnih maraka Bosne i Hercegovine. Time je njegovo značajno mesto u kulturnoj i istorijskoj baštini Bosne i Hercegovine dodatno potvrđeno. Njegova poezija i kulturni doprinos i danas se pamte, dok novčanica simbolično podseća na njegov uticaj na identitet bošnjačkog naroda i širu književnu tradiciju regiona.
Musa Ćazim Ćatić je bio značajan pesnik i književnik s početka 20. veka, poznat po svom doprinosu književnosti i kulturnom razvoju Bosne i Hercegovine. Rođen je u Odžaku 1878. godine, a bio je poznavalac srpskog, turskog, arapskog i persijskog jezika, student šerijatske škole i svakako uz Mehmedaliju Mak Dizdara jedan od najvećih bosanskih pjesnika.
Pisao je poeziju koja kombinuje elemente orijentalne i evropske književnosti, stvarajući jedinstven i prepoznatljiv stil. Njegova dela su često oslikavala duboke emocije, unutrašnje borbe i filozofske misli o ljudskoj prirodi i svetu.
Tokom života borio se sa siromaštvom i bolešću, što je ostavilo traga i na njegovom stvaralaštvu. Iako mu je život bio kratak, ostavio je značajan pečat u književnosti, a njegova dela i dalje inspirišu mnoge ljude širom regiona. Danas se pamti kao jednog od najtalentovanijih pesnika svog vremena.
Međutim, manje je poznato da je Musa Ćazim Ćatic, mada je bio musliman, u nekim razdobljima svoga zivota osecao jaku srpsku svest. Iz takvog osećanja javiće se jedan broj njegovih pesama kao što je pesma Srpski ponos, objavljena u Bosanskoj vili 1899. godine. Ova pesma se može pronaci u njegovim sabranim delima mada na internetu gotovo da je i nema. U nastavku teksta donosimo dve njegove pesme, kao odraz dualnosti koja se često sreće na našim prostorima. U pitanju su pesma “Srpski ponos” i “Ja sa Bošnjak”. Interesantno da Ćatić u drugoj pesmi koristi termin Bošnjak, koji se u to vreme sreće najčešće kao nomina regionalia, dakle kao imenica za oznacanvanje stanovnika predela, isto kao: Šumadinac, Semberac, Hercegovac.
SRPSKI PONOS
Ja sam Srbin, srpsko d’jete,
Srpska mi je savijest čista;
Junačkih mi djeda slava
Ko sunašce žarko blista.
Ja sam Srbin – tim imenom
Vječno ću se ponositi,
Spas srpskoga slavna roda,
Na srdašcu svom nositi.
Od mog roda, sto junaka
Pr’jetilo je groma sili,
I srpsko su ime mačem
Na kamenju bilježili.
Pred udarcem njihovijem
Tresle su se velje gore,
Stupali su vazda smjelo
Po mejdanu da se bore.
Kamo, kamo Dušan silni?
Kamo paša Sokolija?
To su dični sinci Srpstva:
Ko zv’jezda im slava sija!
Ja sam Srbin – gusle imam,
Uz njih tio popijevam,
I ljubavlju – prema Srpstvu
Svoje pjesme zagrijevam,
Slavim Marka i Miloša;
Slavim hrabrog Đerđeleza:
Imam njinu uspomenu,
Britki handžar oštra reza.
Pa nek mi se dušman javi,
Nek na bojno polje dođe;
Mene hitac ne prima se,
Ne može me rezat gvožđe,
Markova je ovo ruka,
Topuzinom znade biti;
Hamajlija Alijina
Od oštra me gvožđa štiti.
Ja sam Srbin – srpsko d’jete,
Za Srpstvo mi duša gori –
Robovaću srpskom rodu,
Dok me crna smrt ne smori.
JA SAM BOŠNJAK!
Ja sam Bošnjak – dičan junak:
Vjeran svetom domu svome.
Vjeran slavi svojih djeda
I narodu Bosanskome!
Njegov ponos na mom srcu
Ko amanet sveti stoji;
Ponos koji nigdje ne da, da se Bošnjak lava boji!
Majka me je Bošnjakinja
Zaklinjala svojim mlijekom,
Za čast ove časne grude,
Da proljevam krvcu r`jekom;
Da joj služim, košto služi
Rob svojega gospodara,
Da je branim od dušmanskih
Bojnih koplja i handžara!
Na tvoj poziv, evo s`mačem
Na mejdan ti stupam smjelo:
U poganoj Tvojoj krvi,
Da trijumfa vežem djelo.
S`Tvojom krvi da sapirem
Crnu ljagu s`roda svoga,
Crnu ljagu – sto j`rodio
Izdajicu prokletoga!
Izdajicu uspomeni
Svojih djela slave stare,
Što se drzn`o blatnom rukom,
Da svetinje njine tare!
Al ` što rekoh o mejdanu?…
Ne, nikada s`hrđom takom:
Bošnjak junak bojni mejdan
D`jeli samo sa junakom!
A Ti sakri mrsko lice
Ispred sv`jeta cijeloga:
U podzemlje mračno bježi,
Izdajico roda svoga!
Jer nad Tobom rodnog neba
Zlatnog sunca plaču zrake,
Plače jasna mjesečina
I treptanje zvjezde svake,
Plače svaki zemni atom,
Na kog Tvoja noga stane;
Svaka travka tebi kliče:
Izdajica, nak propane!
Sakri lice izdajico,
Nek ne pljuju ljudi na Te,
A znaj I to: Izdajicu
I pod zemljom klevete prate!…
